Ključne zvanične poruke imaju zajednički imenitelj – usmjerite se na to da preživite pandemiju koronavirusa (COVID19). Svaka osoba na svoj način prima i obrađuje ovu poruku, ima svoj period i način prilagođavanja.

Šta nam se dešava
Životna situacija uslijed pandemije donosi svakodnevne brige, protivrječna osjećanja, teškoće sa kojima treba da živimo. Za većinu ljudi prekinut je kontinuitet i stabilnost življenja. Sve što smo mogli do juče i što se podrazumijevalo, zastalo je. Proživljavamo dane koji se ne razlikuju jedan od drugog, teško je planirati sutra, budućnost. To čini da i sadašnjost djeluje umrtvljena, bez ideja i inicijative. U situaciji ugroženosti i neizvjesnosti, važno je da svako ima dovoljno stabilan oslonac. Duže trajanje ugroženosti i neizvjesnosti može gurati u poziciju žrtve, u bespomoćnost, razviti neprijatna osjećanja, narušiti svijest o sopstvenoj vrijednosti. Kod roditelja se pojačava osjećanje odgovornosti za život i zdravlje djece, ali i doživljaj tereta i bespomoćnosti. Treba se oduprijeti podsticanjem prijatnih osjećanja i uživati u svakoj pojavi radosti u porodici, radovati se zajedno sa djecom. Radost se inače lako izazove i širi, a u vanrednoj situaciji traje kratko i može izazvati osjećaj krivice jer drugi doživljavaju neprijatne ishode pandemije. Takođe, roditelji treba da pričaju i o dječijim brigama i strahovima, kad god se pojave. Ukoliko su roditelji preplavljeni teškoćama, odgovornošću i bespomoćnošću, u riziku su da o svemu tome nekontrolisano pričaju pred djecom. Inače, roditelji vode računa šta se iznosi pred djecom, da ih zaštite. Ako roditelji u tome ne uspiju u vanrednoj situaciji, djeca postaju zabrinuta za svoje roditelje, počinju da se trude zaštite roditelje, da ih ničim dodatnim ne opterete. Tada roditelji gube mogućnost da saznaju kako su djeca, šta ih muči, šta im treba. Ostaju uskraćeni za razgovor sa djetetom, za igru sa djetetom, zajedničko gledanje slikovnice, filma, za niz poznatih, vrijednih i dragocjenih doživljaja koji čine ritualnu autentičnost porodične svakodnevnice. Upravo održavanje ličnih i porodičnih rituala u vanrednim situacijama doprinosi očuvanju kontinuiteta, integriteta i razvoja djeteta i svih članova porodice. Stresni događaji pojačavaju ranjivost djece i odraslih. Neki odrasli, koji imaju ograničene resurse, bez konstruktivnih strategija za rješavanje problema, nespremni su na stres pa budu oboreni problemima. Oni tako mogu djeci da prenesu poruku da će u životu biti poraženi. Ukoliko roditelji u vanrednoj situaciji imaju energiju, naročito za svoju djecu i prilagođavaju se potrebama djece i pružaju im zaštitu, neke opasnosti, ograničenja, uskraćenost i bolna osjećanja, mogu biti i dobar podsticaj djeci za razvoj snaga i sposobnosti, za rješavanje sadašnjih i budućih problema.

Roditeljski zadaci
I inače, zadatak roditelja je da obezbijede djeci: sigurnu sredinu. To znači bezbjedan dom–smještaj, hrana, odjeća i roditelj koji nesmetano brine o djeci. Dalji roditeljski zadatak je pružanje ljubavi, podrške i afirmacije–roditelji su zadovoljni djetetom, djetetovim postignućima i to pokazuju djetetu. Zatim, da obezbjeđuju dvosmjernu komunikaciju: roditelji pokazuju da im dijete znači, prilagođavaju ono što govore djetetovim potrebama, dozvoljavaju djeci da se ne slažu sa njima i da se zbog toga ne osjećaju kao da su iznevjerili roditelje, djeca su slobodna da kažu roditelju–ja mislim, osjećam, želim, ne razumijem ovo…, da pitaju–zbog čega… Roditelji obezbjeđuju i rješavanje problema: pokazuju djeci da su problemi dio života, kako se definiše problem, članovi porodice se okupljaju u pronalaženju rješenja, roditelji imaju vodeću ulogu, a svi imaju mogućnost da izraze svoje viđenje i stavove. Takođe, zadatak roditelja je i da održavaju pozitivni porodični identitet–doživljaj rodbinske povezanosti sa svim članovima porodice i doživljaj ponosa kad se odgovori na pitanje ko smo mi. Bez ispunjavanja ovih roditeljskih zadataka, dijete može doživjeti sebe kao nemoćnu i povrijeđenu osobu. Sada je ključni roditeljski zadatak razvijanje adekvatnog strpljenja i vještina za zajedničko izlaženje na kraj sa strahovima u vezi aktuelne situacije izazvane pandemijom i nova organizacija porodičnog života–kako koristiti stambeni prostor, vrijeme i finansije, uspostavljanje novih pravila i granica, stabilnosti partnerskih odnosa, odnosa u porodici, brige odjeci, ostarjelim članovima porodice, fleksibilnost u odnosu na promjene. Sve porodice imaju snage (svoje prednosti i vrijednosti) i slabosti porodice (svoje teškoće, slabosti i ograničenja) koje utiču na sposobnost članova porodice da se prilagode novim okolnostima. Osnovne snage porodice su zajedništvo, privrženost, bliskost, uzajamna podrška ilojalnost. Kada porodicu preplave problemi, neki ili svi članovi porodice, mogu imati teškoće da prihvate situaciju, sagledaju načine za njihovo rješavanje, koriste postojeće ili razviju nove snage.

Porodice sa problemima
U porodicama sa problemima članovi porodice imaju nizak doživljaj sopstvene vrijednosti, komunikacija je indirektna, nejasna, neiskrena, nema razmjene fizičkih i psiholoških vrijednosti, pravila su kruta, nehumana, nepromjenjljiva, povezanost sa širom sredinom je uskraćena, uz doživljaj nepovjerenja, straha, da nema nade ni mogućnosti izbora. Problemi u komunikaciji su najvidljiviji kada su ljudi pod stresom, kada je njihov doživljaj sopstvene vrijednosti poljuljan, kada se plaše da otvoreno iskažu šta doživljavaju. Stresno iskustvo samo po sebi može biti neprijatno i bolno, ali ne mora da dovede u sumnju sopstvene vrijednosti. Kada ljudi u situaciji stresa postanu nesigurni, počnu da koriste različite mehanizme za izlaženje na kraj sa doživljajem ugroženosti, straha od odbacivanja i drugih neprijatnih emocija, iza kojih stoji problematičan doživljaj sebe i sopstvene vrijednosti. Stoga je za očekivati da se u situaciji pandemije koronavirusa u nekim porodicama ispolji neprilagođeno ponašanje. To se može desiti u porodicama u kojima je bilo problema i prije pandemije, ali i u porodicama koje imaju teškoće se suoče sa bilo kakvim promjenama pa i onima koje su očekivane. Takođe, u nekim porodicama, u uslovima smanjenog životnog prostora može doći do povećanja osjetljivosti, razdražljivosti, frustracija i konflikata. To je rizično u uslovima pandemije koja je članove porodice ograničila na porodični (stambeni) prostor, posebno ako u tom prostoru nema dostupne osobe od povjerenja i/ili osobe koja pruža zaštitu. Ipak, neke porodice u situaciji krize konsoliduju svoje snage, iskoriste ili razviju dobre obrasce komunikacije, odnosa i funkcionisanja da se suoče sa pandemijom i aktuelnim događajima koji utiču na porodicu, sa stresom i promjenama i uspješno nastave sa svojim aktivnostima i razvojnim zadacima. Stresne reakcije u vezi pandemije i aktuelnih događaja se mogu javiti kod roditelja i djece: zbog teškoća nekih ili svih članova porodice da se prilagode novim okolnostima, zbog teškoća izazvanih partnerskim problemima, bilo da roditelji žive zajedno ili su razvedeni ili je razvod u toku, posebno ako se radi o viskokonfliktnom razvodu. Neki roditelji u razvodu ne uspijevaju da usklade svoje odnose i očuvaju kontinuitet zajedničke roditeljske brige kroz zadovoljenje potreba djeteta i da u tome osjećaju zadovoljstvo i dijete i majka i otac. U visoko stresnoj situaciji izazvanoj razvodom nekim roditeljima bude teško da razmišljaju šta je najbolje za dijete i da dijete stave na prvo mjesto. Nemogućnost postizanja dogovora o vršenju roditeljskog prava čini razvod komplikovanim, visokokonfliktnim i lako sklizne u područje manipulacije djetetovim osjećanjima kako bi roditelji postigli sopstvene ciljeve, koji najčešće nisu ni u kakvoj vezi sa najboljim interesom djeteta. Dijete, koje se i onako teško snalazi u komplikovanim odnosima koje donosi razvod, dodatno je onemogućeno i emocionalno ugroženo uvođenjem u poziciju objekta roditeljske manipulacije. Zato je u visokonfliktnom razvodu roditeljima potrebna pomoć stručnjaka (savjetodavna ili psihoterapijska) da prebrode krizu razvoda i ponovo preuzmu odgovornost i brigu za razvoj svog djeteta, da počnu da ispunjavaju roditeljske zadatke, onako kako je to za dijete najbolje, prevashodno uviđajući da je djetetu stalno potrebna podjednaka dostupnost oba roditelja. Stručnjaci su i u vrijeme pandemije dostupni, putem telefona i savremene tehnologije.

Kako postupati sa djecom
U vanrednoj situaciji posebno su ranjiva djeca (osobe koje nisu navršile osamnaest godina života) i sada im je potrebna dodatna briga, pažnja i pomoć da se prilagode promjenama. Djeca mogu pokazati neočekivane reakcije na stres, promjene u raspoloženju, navikama i ponašanju, a djeca koja su i ranije ispoljavala probleme u ponašanju mogu ispoljiti neprihvatljivo ponašanje kroz: pojačanu nesigurnost, uznemirenost, razdražljivost; burno i prenaglašeno, nekad neprijateljsko reagovanje; usmjerenost na svoja unutrašnja stanja i grupu vršnjaka istomišljenika; ili otpor i inaćenje prema odraslima i prema poštovanju preporučenih mjera zaštite. Iako su i roditelji pod stresom, treba da sačuvaju smirenost. Nije prihvatljivo da roditelj pokaže djetetu: uznemirenost, još veću ljutnju od djetetove, da prijeti nasiljem, da bude nasilan prema djetetu niti da bude nezainteresovan za dijete ni da kaže–proći će (djetetovo ponašanje), da ignoriše, odbija, ismijava dijete. Poželjna roditeljska reakcija je: prihvatiti i uvažiti dijete; prepoznati njegove potrebe i osjećanja; mirno iskazati neslaganje; razuvjeravati dijete pokazivanjem poželjnog ponašanja sopstvenim primjerom; dati primjerene informacije o vanrednom stanju; objasniti djetetu vrijednosti u vezi novih pravila ponašanja i granice, svoje odluke; podsticati dijete da preuzme odgovornost za svoje postupke; dozvoliti vrijeme za uspostavljanje promjena (sebi i djetetu). Sve to treba raditi uz čvrstu roditeljsku kontrolu/nadzor (jasna pravila ponašanja/granice), u kombinaciji sa velikom emocionalnom toplinom i korišćenjem pozitivnih podsticaja i pohvala za primjereno reagovanje i ponašanje djeteta. Takođe, treba realno procijeniti i prihvatiti da je djetetu potrebno dodatno vrijeme za prilagođavanje i pokazati fleksibilnost. Korisno je reći djetetu: „Ne sviđa mi se to što si rekao (uradio,propustio), želim da prestaneš, a želim i da saznam šta ti se desilo, šta te tako naljutilo (povrijedilo, obeshrabrilo).“ To je način da dijete, bez kritiziranja, dobije potrebnu povratnu informaciju, pažnju, zainteresovanost i brigu roditelja za njegova osjećanja, želje, potrebe, misli i aktivnosti, da odnos između djeteta i roditelja ostane očuvan ili da se poboljša. Takođe, kada želi nečemu da nauči dijete, poželjno je da roditelj kaže djetetu: „Šta ti misliš o tome? Razumijem da ti je bilo teško. Da vidimo kako bi moglo drugačije, šta može da se uradi, kako da popraviš grešku. Vjerujem da ti to znaš, možeš. Radujem se što ti to dobro ide.“ Time pokazuju djetetu da prihvataju i podstiču njegovo izražavanje mišljenja, da usmjeravaju, pozitivno podstiču dijete i omogućavaju mu da preuzme odgovornost za svoje postupke. Sada je više nego inače, djetetu potrebna: roditeljska posvećenost djetetu; pružanje ljubavi, podrške i afirmacije; emocionalno pozitivna, otvorena i podržavajuća klima u porodici; stabilan emocionalni odnos bar sa jednim roditeljem ili drugom značajnom osobom; dostupnost uzora koji podstiču konstruktivno suočavanje sa stresom i vanrednom situacijom; uravnoteženost zahtjeva za djetetovim postignućem; doživljaj smisla, strukture i lične i društvene važnosti; podrška u porodici i izvan porodice. Druga djeca su, takođe, veoma važna u životu djeteta. Djeca uzajamno predstavljaju dragocjeni izvor međusobnih podsticaja, pokreću autentični, kreativni potencijal u djeci, kao i mogućnosti da se uzajamno potpomažu. Stoga ih i sada treba podsticati na bezbjedno druženje i omogućiti im to putem savremenih tehnologija. Djeca sada treba da ostanu kod kuće i da sve kontakte ostvaruju putem elektronskih medija i telekomunikacijskih sredstava. To je sada veoma važan roditeljski zadatak. U vezi toga dobro je da roditelji razgovaraju sa djecom o njihovim osjećanjima, o osobama sa kojim komuniciraju, sadržajima koje prate putem interneta, da prihvate ispoljena osjećanja i brige djece. Takođe, da pitaju djecu šta znaju o koronavirusu i dezinformacije zamijene odmjerenim, zvaničim informacijama. Razgovor sa djecom treba da se obavi smireno, na djeci primjeren način, kratko i jasno. Djecu, posebno djecu mlađeg uzrasta, ne treba izlagati direktnim saopštenjima zvaničnih vijesti, dovoljno je da ih o vanrednoj situaciji roditelji početno, kratko informišu, a u daljem periodu odgovaraju na eventualna pitanja djece. Važno je da roditelji kažu djeci da odrasli preduzimaju sve da svijet bude zaštićen i o samozaštiti – rizicima i načinima samozaštite. Takođe, da roditelji nauče djecu kako da izbjegnu da se zaraze: da ostanu kod kuće, kako da pravilno održavaju higijenu ruku i kako se maramicom ili savijenim laktom prekrivaju nos i usta prilikom kašljanja i kijanja te kako se održava bezbjedna udaljenost od drugih osoba. U vanrednim okolnostima, djeci je potrebna dodatna pomoć roditelja da prihvate nova pravila ponašanja i svakodnevnu rutinu koja uključuje vođenje računa o svojim osnovnim potrebama: da ostanu kod kuće, na toplom, uz dnevni ritam buđenja, sna (da spavaju dovoljno – ni previše ni premalo, uz redovan raspored sna) i obroka (da se redovno hrane, unose tečnost), da održavaju rutinu dnevnih aktivnosti (kućni poslovi, učenje i druženje na daljinu, igra, hobi, fizička aktivnost, opuštanje, druženje sa ukućanima), da pružaju i traže podršku kroz razgovor sa roditeljima, bratom/sestrom, osobama sa kojima su bliski, da jedni drugima upućuju lijepe riječi, dobre vijesti. Neće biti lako uspostaviti i zadržati novi raspored dnevnih aktivnosti, pogotovo kod djece koja su i ranije pokazivala otpor prema uobičajenim aktivnostima i obavezama, provodila vrijeme bez strukture i organizovanih sadržaja. To je sada posebno važno da bi djeca uspostavila doživljaj sigurnosti i stabilnosti. Roditelji će uvijek imati posljednju riječ i odgovornost kako za dobrobit djeteta, tako i da djetetu učine razumljivim potrebu da u nekom slučaju donesu odluku sa kojom se dijete neće slagati. Stručnjaci se slažu da je najbolji način da se pomogne djeci da se pruži podrška njihovim roditeljima. Sada je vrijeme da se roditelji aktivno uključe u život djeteta i uspostave novu, funkcionalnu bliskost sa djetetom i svojim ukućanima, bez rješavanja problema burnim reakcijama na moguće neprimjereno ponašanje djeteta, sa obraćanjem pažnje na njegovo dobro ponašanje i da ne zaborave na ulogu humora, kao dobre odstupnice iz teške situacije, na značaj i korisnost zajedničkih aktivnosti sa djetetom, drugim ukućanima i na zajedničku radost unutar porodice. Na taj način roditelji će lakše zadržati dijete kod kuće i obuzdati ga u odnosu na sve ono što bi ga moglo povrijediti u vanrednoj situaciji.

Kako dalje u vrijeme pandemije
Socijalna i psihološka podrška je potrebna svakoj osobi da se život za vrijeme pandemije ne svede na puko preživljavanje, nego da se ostvari zdrava i dovoljno dobra sredina za život i rad. Biće lakše brinuti o sebi i djeci ako se odustane od medija koji plasiraju uznemirujuće sadržaje, a prate i poštuju uputstva putem zvaničnih državnih sajtova i vijesti ili putem informacija uglednih stručnjaka, nekoliko puta dnevno, ne prije spavanja. Prije spavanja je neophodno opuštanje: vježbe disanja, opuštanja tijela; otpuštanje misli koje uznemiruju; zamišljanje prijatnih scenarija. Dovoljno sna svakog dana potrebno je da se odmori i obnovi tijelo, da se osoba ujutro osjeća odmorno, svježe, raspoloženo, spremno za lične i porodične aktivnosti, za posao i da sačuva fizičko i mentalno zdravlje. Takođe, potrebna je i svakodnevna doza privatnosti i predaha od drugih, posvećenost sebi, osluškivanje sebe, povezivanje sa sobom, svijest i briga o sebi, da se ne dođe u rascjep između sopstvenih želja i potreba i udovoljavanja željama i potrebama članova porodice. To, takođe, znači i da se možemo suočiti sa nekimpotiskivanim ličnim problemom. Djeca uče kako da se ponašaju i brinu o sebi drugima kroz sopstveno porodično iskustvo, kroz iskustvo brige koji su im pružili roditelji ili druge osobe koje su o njima brinule. U zavisnosti od toga, djeca se ponašaju više ili manje prijateljski, pažljivo, ljubazno, konstruktivno (prepoznaju svoje potrebe i potrebe drugih, znaju primjerene načine iskazivanja i zadovoljavanja potreba i ličnih granica, uključujući i reagovanje na stresne situacije). Djeca nas posmatraju, zato u vrijeme pandemije ostajemo kod kuće, slušamo i pridržavamo se savjeta i mjera zdravstvenih vlasti, tražimo pomoć uglednih stručnjaka. Neće biti lako, a vremenom će svi mirnije i opuštenije reagovati, pogotovo oni koji kriznu situaciju iskoriste da nauče da bolje postupaju prema sebi i drugima i da nastave da idu dalje, što je suština psihoterapijskog rada i življenja.

Dijana Popović-Gavranović,
dipl. socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja