Pandemija koronavirusa (COVID19) snažno utiče na kvalitet života svih osoba, na socijalne odnose u cijelom svijetu i povećava rizike za posebno osjetljive socijalne grupe. Mnoge države ukazuju na porast ili na mogućnost porasta nasilja u porodici zbog pandemije koronavirusa i aktuelnih događaja koji utiču na porodicu i pozivaju na zajedničku akciju za suzbijanje nasilja u porodici.

Agresija
Nemogućnost snalaženja u iznenadnoj nepoznatoj situaciji koja je prijetnja za zdravlje, biološko, ekonomsko i socijalno preživljavanje, neizvjesnost, pritisak da se pronađu rješenja za nailazeće teškoće koji dolazi iz društvene sredine i iz same porodice, kao i neodređeni strah koji traje i povezanost straha sa prijetnjom (anksioznost) pokreću različite mehanizme odbrane i razvoj strategija za kontrolu neprijatnih doživljaja. Svaka frustracija izaziva neprijatne emocionalne reakcije, a dugo trajanje ili akumuliranje frustracija ugrožava integritet osobe i povećava šanse za ispoljavanje agresivnog ponašanja, nasilja. Doživljaj napada na fizički ili psihički integritet osobe pokreće njene obrambene mehanizme, poriv da se povuče ili suprostavi. Da li će se povući ili uzvratiti, zavisi o ličnim karakteristikama i usvojenim normama društveno prihvatljivog ponašanja, unutrašnjoj i vanjskoj kontroli agresije. Agresija učestvuje u razvoju ličnosti, govori o nama samima i o vremenu u kojem živimo. Agresija je u nama (svi imamo potencijal za agresivnost) i oko nas, svakodnevno, bez nje ne bismo mogli da preživimo. Različite su manifestacije agresivnosti kod pojedinaca, ljudi imaju potrebu da postave svoje granice, nametnu svoje principe, uvjerenja i interese. Ne možemo isključiti agresiju iz života, ali možemo naučiti da sa svojim emocijama postupamo na zreliji, društveno prihvatljiv način. Što je osoba zrelija, lakše kontroliše svoju agresivnost i bira mehanizme i strategije odbrane. Kada unutrašnja i vanjska kontrola popuste, agresija se ispolji intenzivnije. Fizička odvojenost od sredine u vrijeme pandemije, bez neposrednih svakodnevnih kontakata sa dragim, poznatim osobama, ograničenost na uski porodični krug, boravak istih ljudi u malom prostoru može doprinijeti zajedništvu, bliskosti, podršci, utjehi, ali i gubitku privatnosti, ličnog prostora. To može izazivati konflikte, netrpeljivosti, destruktivne ispade, nasilje, ali i konstruktivne doprinose pojednih članova porodice. Tako se u vrijeme pandmije, svakodnevno, svi članovi porodice bore sa proturječnim doživljajima.

Nasilje
Agresivno ponašanje je najčešće posljedica slabe kontrole u situaciji u kojoj se osoba osjeća ugroženo i ne zna kako da izađe na kraj sa preplavljujućim neprijatnim emocijama. Ne podrazumijeva namjeru da se povrijedi druga osoba, već impulsivnost pa je to vidljivo i drugima, nije prikriveno. Takođe, ne podrazumijeva postojanje razlike u moći i statusu ni ponavljanje ispada prema istoj osobi niti samo prema jednoj osobi te ne utiče na njihov odnos. Nasilje se vrši s namjerom da se povrijedi druga osoba, da se primijeni sila, pokaže, uspostavi ili održi sopstvena moć. Osim kroz povrjeđivanje i nanošenje boli, nasilje se vrši i kroz kontrolu partnera. Kada je u pitanju nasilje nad djecom, radi se o roditeljima koji su neosjetljivi na potrebe djeteta, netolerantni na njegove najmanje greške, imaju rigidne zahtjeve prema djetetu koje sprovode putem iskazivanja neprijateljstva, grubosti i kažnjavanja, dijete služi samo za zadovoljenje roditeljskih potreba ili je dijete izloženo nasilju između roditelja. Nasilje podrazumijeva ponavljanje agresivnih postupaka prema istoj osobi, koja je slabija, prikriva se od drugih. Kontinuitet nasilja utiče na odnos, ne samo sa osobom koja vrši nasilje, nego i sa drugim osobama.

Osobe koje trpe nasilje
Porodične norme, koje od članova porodice zahtijevaju bespogovorno poštovanje privatnosti i lojalnost, obavezuju na čuvanje tajne o nasilju u porodici i onemogućavaju traženje pomoći od drugog člana porodice, prijatelja, društvenih službi. Nasilje narušava samopouzdanje žrtve, izoluje je od drugih ljudi, izaziva anksioznost, strah, nesigurnost, što se prenosi i na druge sfere života. Ograničenost kretanja na uski porodični (stambeni) prostor može u slučaju nasilja u porodici stvoriti i/ili pojačati doživljaj žrtve, straha i bezizlaznosti pa osoba: teži da udovolji umjesto da se suprostavi; opravdava osobu koja je ispoljila nasilje; vjeruje da je ćutanje, pokoravanje tuđoj volji i trpljenje bolji način obezbjeđivanja opstanka od suprostavljnja, traženja pomoći; ili ima doživljaj da, bez obzira na to što preduzima, frustracije ili nasilje ne prestaje pa odustaje, što sve može uticati na porast nasilja u porodici. Povlačenjem, negiranjem, potiskivanjem ili racionalizacijom nasilja u porodici žrtva nastoji da umanju nanijetu bol, da se vrati u prethodno stanje, povrati stabilnost i sigurnost. Sredina, koja to često ne razmije, donosi pogrešne zaključke: da je žrtva dobro ili da želi da živi u takvom odnosu i pripisuje joj različite negativne karakteristike; ne vjeruje žrtvi da je doživjela nasilje; ili normalizuje nasilje i opravdava rodnu neravnopravnost; ili zastrašuje žrtvu prijetnjom da će joj biti oduzeta djeca jer su izložena partnerskom nasilju. Sve to ometa mogućnost žrtve da pred drugima govori o doživljenom nasilju, da dobije pomoć i da suštinski uspostavi kontrolu nad svojim životom, da se ponovo poveže sa slikom o sebi i drugima. To je otežano i porukama koje žrtva dobija iz sredine, bilo da izražavaju čuđenje što je žrtva to dopustila, što ništa nije preduzela da prekine ili izađe iz nasilnog odnosa ili da nalažu žrtvi šta mora odmah da preduzme. Ovakve poruke uvjeravaju žrtvu da niko ne razumije šta joj se dešava ni kako nasilje ruši psihičke i fizičke granice žrtve pa nije u stanju da prepozna i brine o svojim potrebama (i potrebama djece) niti njenu preosjetljivost zbog doživljenog nasilja u porodici. Podržavajući odgovor sredine, jasna poruka da žrtva nije kriva za nasilje, razumijevanje da žrtvi treba vrijeme za prihvatanje i oporavak od traume koju izaziva nasilje, kao i vrijeme da stvori bezbjedan kontekst življenja, pomaže da žrtva povrati povjerenje u druge, zatraži i prihvati pomoć. Posebno sada treba ponoviti činjenicu da se nasilje nad djecom vrši i kada djeca nisu direktne žrtve nasilja u porodici, nego i indirektne: kada su svjedoci nasilja u porodici ili kada jedan roditelj ruši pozitivnu djetetovu sliku o drugom roditelju prikazujući ga lošim i sl. ili vršenjem pritisaka na dijete da odustane od viđanja i posjećivanja roditelja s kojim ne živi… (kod djeteta se javlja strah za sebe, za roditelja nad kojim se vrši nasilje, dijete se otuđuje od jednog roditelja…).

Osobe koje čine nasilje
Neke se osobe pod ekstremnim stresom ponašaju agresivno, destruktivno, nasilno. One ne uspijevaju da postave granice svog ponašanja, da odgode zadovoljstvo ni da uoče prednosti odloženog zadovoljenja potreba niti da prepostave bol koji će nanijeti drugome niti mogući odgovor sredine na nasilje. Nasilje je najekstremniji oblik agresije koji se uglavnom ispoljava u situaciji neposredne fizičke ili psihološke ugroženosti ili kada osoba ima doživljaj da je ugrožena ili da je to jedini način da ostvari svoje potrebe (da zadovolji neku sopstvenu značajnu potrebu), osim kod osoba sa psihopatskim karakteristikama kod kojih primjena nasilja postaje uobičajeni način rješavanja intrapsihičkih i interpersonalnih konflikata i ove osobe ne odustaju od daljeg povrijeđivanja ni kada je jasno da su porazile drugu osobu. Često je nasilno ponašanje način da se stekne moć nad drugom osobom, porodicom, širom zajednicom, nad onima koji predstavljaju izvor frustracija, da se odrede odnosi u porodičnoj ili socijalnoj hijerarhiji, mada je to više iluzija moći i uzaludni pokušaj da se zadrži nadmoć koja bi omogućila zadovoljenje sopstvenih potreba. Neke osobe bezobzirno teže da zastraše, povrijede, naškode ili ekspolatišu drugu osobu koja postaje žrtva, a osobe koje povrjeđuju ostvaruju apsolutnu kontrolu i samopotvrđivanje. U osnovi nasilja i okrutnosti je suštinska nemoć osobe da ostvari svoju volju i da dobije mjesto među drugima koje joj pripada shodno njenim potencijalima, a često se radi o prethodnom iskustvu traume, o strahu, nedostatku samopoštovanja i samopotvrđivanja. Ne treba zaboraviti da se nasilno ponašanje usvaja i kroz modele sa kojima se identifikujemo, a oni dolaze iz porodice, škole, vršnjačke grupe, medija (posmatranje nasilja na medijima). Svakodnevno svjedočimo različitim stilovima agresivnog ponašanja, navikavanju ljudi na nasilje, na osnovu čega se stvara slika realnosti i zasnivaju sopstvene akcije. Tako će neko, uslijed posmatranja događaja iz okruženja, doživljaja neprijatnog iskustva, frustracije, emocionalne pobuđenosti (strah, bijes), ali i sopstvenih karakteristika, vrijednosnih stavova te procjene posljedica sopstvenog ponašanja, reagovati: čekanjem, opravdavanjem osobe koja se nasilno ponašala, povlačenjem, bježanjem, traženjem pomoći, konstruktivnim rješavanjem problema, a neko nasilnim ponašanjem. Ne treba zaboraviti ni da nasilje ima tendenciju da se širi. Vrijeme u kojem živimo nameće stalne zahtjeve za: samopoštovanjem, samodokazivanjem; ostvarivanjem svojih prava, ambicija, rivaliziranje; postignućem i to da se postigne što više za što manje vremena, da se živi uspješno i sretno…, što sve kreira prostor za anksioznost i doživljaj neadekvatnosti. Nasilje se širi i ako nedostaju lične granice u obliku saosjećanja, pozitivnih vrijednosnih sudova, samosvijesti i savjesti, realna procjena. Takođe, i ako nedostaju društvene granice u vidu društvenih i zakonskih normi koje ne tolerišu nasilje, zabranjuju i kažnjavaju nasilje bez dilema ko, kada i ukojoj mjeri treba da se umiješa u život porodice i kada porodični problemi zahtijevaju
intervenciju državnih organa. Ili ako država svojim instucijama ne obezbjeđuje zaštitu od nasilja, putem adekvatnog profesionalnog postupanja i u saradnji sa nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć, informisanje, savjetovanje i bezbjedan smještaj. Takođe, zatvorenost unutar porodice koju pandemija koronavirusa pojačava, može proizvesti doživljaj da se zakonske norme mogu nekažnjeno kršiti i da uslijed toga dođe do porasta nasilja u porodici. Inače, a posebno u aktuelnoj situaciji pandemije, jedino rješenje je da svi reagujemo, blagovremeno prijavljivanje nasilja i hitne intervencije, koje moraju biti usmjerene na hitno obezbjeđivanje prava osoba nad kojima je izvršeno nasilje, uz primjenu mjera zaštite – udaljenje učinioca nasilja iz zajedničkog stana i zabrana približavanja žrtvi te da udaljenje iz stana ne bude suviše kratko, kako bi se obezbijedilo vrijeme za postizanje očekivane pozitivne promjene u ponašanju kod učinioca nasilja. Sistemski rad sa porodicom u kojoj se dešavalo nasilje Ne smije se zaboraviti da kažnjavanje kroz pravosudni sistem ne postiže punu djelotvornost (da kazna spriječi učinioca u ponavljanju nasilja i da bude korisna njemu i drugima) bez primjene psihoedukativnog i psihoterapijskog rada sa učiniocima nasilja u porodici, koji im obezbjeđuje da: preuzmu punu odgovornost za učinjeno nasilje i odustanu od obrasca – žrtva je sama doprinijela ili zaslužila nasilje; naprave uvid u svoje ponašanje; nauče upravljanje sopstvenim emocijama i kontrolisanje sopstvenih izliva bijesa, ali i razočarenja, ogorčenja ili stida kako bi promijenili ponašanje kojim povrijeđuju članove porodice; nauče da saosjećaju sa povrijeđenom osobom (da uvide bol koji su nanijeli drugome, šta se žrtvi zbog toga desilo, da razmišljaju šta mogu u vezi toga da poprave, razviju svijest o drugima, da su drugi važni i da ih treba poštovati, kao i potrebu da brinu i budu pažljivi prema drugima, da pomažu); uspostave nova uvjerenja i socijalne vještine koje doprinose bezbjednim odnosima sa drugima. To doprinosi samouvidu učinioca da je problem u njegovom ponašanju, da ponašanje ima voljni momenat, da se može uticati na sopstveno ponašanje, što sve doprinosi i zaštiti žrtve, zaustavljanju i prevenciji nasilja. Zaseban tretman žrtve (i ostalih članova porodice) pomaže žrtvi da se osnaži i obradi traumu, a čitavoj porodici da nauči da prepoznaje rizike, da preuzima odgovornost, sarađuje sa stručnjacima. Zatim se, kroz bezbjedan psihoterapijski proces, omogućava postizanje razumijevanja kako se nasilje desilo u porodici (nasilje se posmatra kao problem koji uzrokuje jedna osoba, ali i kao problem čiji je uzrok u porodici). Radi se na razumijevanju dinamike nasilja, na obrascu ponašanja između osobe koja se nasilno ponaša i žrtve, koji je važno korigovati i sistemu uvjerenja (o ulozi muškaraca i žena, ponašanju u partnerskim vezama…), na razumijevanju sopstvene uloge i uloga drugih, razumijevanju iskustava koje druga osoba doživljava, uz vođenje računa da se ne umanji odgovornost osobe koja je ispoljila nasilno ponašanje. Neki obrasci interakcija doprinose pojavi nasilja u porodici (kod nekoga kritika izaziva neprijatna osjećanja, a kod nekoga eskalaciju nasilja; neko ispoljava nasilno ponašanje u svrhu samozaštite), ali i ispoljavanje nasilja narušava porodičnu komunikaciju i odnose (nasilje onemogućava slobodnu komunikaciju u porodici; zbog kontrole koju sprovodi učinilac nasilja, žrtva je onemogućena da iskaže svoja osjećanja, želje, potrebe; život u strahu onemogućava učenje i razvijanje komunikacijskih vještina, uspostavljanje zdravih odnosa). Psihoterapijski rad sa partnerima i čitavom porodicoma se primjenjuje uz: prihvatanje odgovornosti učinioca nasilja; prihvatanje odgovornosti partnera za rješavanje problema u njihovom odnosu i za bezbjednost njihovog odnosa sa djecom; dobrovoljnost članova porodice; procjenu da nema rizika od ponavljanja nasilja ili da je rizik veoma mali. To znači da članoviporodice mogu bezbjedno jedni pred drugima da govore o nasilju, da žele da nastave zajednički život i da aktivno rade na uspostavljanju bezbjedne porodične zajednice za sve članove. Potpisuje se i ugovor o nepostojanju nasilja za vrijeme psihoterapije, uz informisanje porodice da u slučaju kršenja ugovora, psihotearpeut ne čuva informaciju o ponovljenom nasilju kao povjerljivu, nego koristi postojeće procedure socijalne kontrole, čime jasno iskazuje i svoj stav prema nasilju. Takođe, psihoterapijski rad je usmjeren na upletenost djece u partnersko nasilje, na promjenu transgeneracijskih obrazaca koji doprinose nasilju, na druge probleme unutar porodice. Na taj način počinju da se uspostavljaju novi odnosi u kojima će svi članovi porodice biti bezbjedni i u kojima će moći da se razvijaju. Promjena nije laka, ali je moguća.

Kako održati promjenu
Nasilje u porodici je globalni problem. Nasilje je kriminalni čin. Učinilac nasilja je odgovoran za nasilje, a žrtva da se zaštiti i to je cirkularnost. Ništa ne opravdava nasilje. Činjenje nasilja nije vezano samo za muškarce. Nasilje ne smije da postoji. Država je dužna da efikasno odgovori na nasilje u porodici. Roditelji i drugi važni odrasli su pozvani da budu uzori odgovornog ponašanja djeci. Djeca nam vjeruju i ugledaju se na nas. Ako, kao članovi porodice, društvene i stručne zajednice, ništa ne preduzmemo, postajemo dio sistema koji podržava nasilje. Uz jasno saopštavanje stava psihoterapeuta o neprihvatljivosti nasilja i nužnosti pružanja zaštite od nasilja, psihoterapijski tretman pojedinaca i porodica sa ispoljenim nasiljem je moguć i dajedobre rezultate.

Dijana Popović-Gavranović,
dipl. socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja